Foto teme — 14/01/2017 , 150




Fotografiranje vjencanja by Zoran Mrdjenovic


Portretna fotografija

Portretna fotografija


Kod jakih
teleobjektiva (više od 200mm) je potrebno paziti na uzravnavanje
pespektive koja može doprinjeti nerealnosti fotografije

Jedna od
zanimljivih vrsta fotografije je portret i općenito fotografiranje ljudi. Osim
prirode, to je najćešći motiv fotoamaterima i ljubitelja fotografije. Naravno
da se i profesionalci svakodnevno susreću sa zadacima koji uključuju i
portret; bila to slika za dokument, portret kod raznih promocija poznatih ljudi
ili kao dio događaja gdje je potrebno predstaviti pojedine aktere.


Portret  studentice
je nastao u Tivoliju, gdje sam iskoristio njezin razgovor s kolegicom i
lijepo difuzno svjetlo. Kamera Pentaco six i objektiv 150 mm

Razlikujemo
tri vrste portreta

Prvi je klasičan
portret
sa svim svojim zakonitostima, koje poštuje i poseban program u
pojedinim kamerama, bez obrzira da li je to SLR ili kompaktna kamera, analognog
ili digitalnog tipa. Može to biti čisti portret ili portret u okolici gdje je
naglasak na radni okoliš portretiranog, bez obzira da li je to njegov hobi ili
struka.

Studijski portret
može biti snimljen u studiju s različitim pozadinama i različitim
osvjetljenjem, ili pak možemo postaviti privremeni studio u radnoj sobi,
ateljeu, radioni ili u okolicu koja je karakteristična za određenu osobu. Možemo
kombinirati i postojeću svjetlost (prozor, postojeće žarulje) s
doosvjetljavanjem studijskim reflektorima ili odbojnicima.

Spontani portret
ili
life-portret snimamo posvuda, gdje se što događa; od života
na ulici, na selu, na tržnici, raznim susretima, utakmicama i naravno
putovanjima gdje se susrećemo s različitim narodima, rasama i običajima.
Life-portret je također sastavni dio svake dobre reportaže.


Portret lovca
snimljen na lovištu nakon jutarnjeg lova. Tu sam iskoristio njegov
razgovor s kolegama.

Za
snimanje portreta možemo upotrebiti sve vrste objektiva, od širokokutnog,
portretnog pa do teleobjektiva.
Sve ovisi o položaju
i sadržaju koji želimo istaknuti na određenom portretu. Zato moramo dobro
promisliti koji ćemo objektiv koristiti za određenu osobu ili određen ciklus
portreta. Moramo biti svjesni da
širokokutni objektiv osobu
izobliči, ali uključi u našu sliku mnogo okolice i daje veliku dubinsku oštrinu.

Nasuprot
tomu
teleobjektiv osobu »izluči« iz okolice i naglasi
prije svega samo lice, izraz ili pojedinosti. U tom primjeru još treba paziti
na greške na koži, madeže, akne i drugo. Zato je kod čistog portreta
potreban dobar make-up, posebice kod mlađih osoba i osoba srednjih godina. Kod
starijih osoba, make-up nije potreban i često je neprimjeren. Zamislimo si kad
bi djedu, kojem je život iscrtao duboke karakterne bore, šminkom i puderima
retuširali te „brazde vremena“. Još gore je to što neki kompjuteraši
misle da su dobri fotografi jer poznaju Photoshop. Osobu mogu tako promijeniti
do neprepoznatljivosti. To znaju samo školovani šminkeri koji poznaju
strukturu kože te prepoznaju karakter čovjeka kojeg moraju pripremiti za
portretiranje.


Portret djevojčice
na proslavi 1. svibnja na Rožniku. Olympus OM 4 i teleobjektiv 200 mm

Drugo
poglavlje
su igrači,
pjevači i općenito osobe koje nastupaju na pozornici ili televiziji ispod snažnih
reflektora. Oni bi zbog stalne upotrebe make-upa, bez upotrebe istog na
fotografijama izgledali neprirodno.
Objektivi su nesmiljeni, te
pokažu svaki i najmanju grešku. Stalna upotreba pudera, koji pokrije znoj,
vrmenom načne kožu. Takve greške djelomično možemo riješiti posebnim
portretnim objektivima, koji su konstruirani tako da daju mekoću i tako optički
retuširaju. Možemo si pomoći i posebnim predlećama – mekocrtačime i
softerima, što je mnogo jeftinije od skupih portretnih objektiva.


Karakterni
portret gospođe Marlenke Stupica u LOW-KEY tehnici – tamno u tamnom.
Naglašeno je samo lice i ruke s knjigom

I filmovi
su važni. Sitnozrnati filmovi su najćešće pretvrdi i preoštri za portret.
Zato radije upotrebljavamo srednje i jako osjetljive filmove s grubljim zrnom,
koji također pomažu kod otklanjanja grešaka kože. Ti filmovi su i sami po
sebi mekše gradacije i osiguravaju ljepši prijelaz tonova kod crno-bijele
fotografije. Kod digitalne fotografije pazimo na odgovarajuću postavku ISO i
odgovarajućeg kontrasta na samoj kameri tako da dobijemo dobra rješenja bez
mnogo šuma. Neodgovarajuća postavka kontrasta može pokvariti portret toliko
da ga niti na računalu više ne možemo uravnotežiti i slika je izgubljena.

Mnogo
nam pomaže svjetlost
; utiče na značaj
portreta. Pravilnom postavkom svjetla i odbojnika osvjetlimo sjene i sakrijemo
ili naglasimo određene poteze ili čak madeže na obrazu. Kod porterta u boji
imamo još posla s bojama okolice, odnosno svjetlosti koja se odbija od te
okolice. Nije svejedno koje su boje zidovi prostora gdje snimamo portret jer
boje iz okolice mogu nagrditi portret. Neonska rasvjeta, posebice u kakvoj
dvorani sa starim lampama, sliku doslovno uprlja, što je u naknadnoj obradi teško
popraviti. Ako slikamo na dijapozitiv u boji, korektura košta više nego što
je sve skupa vrijedno ili je čak nemoguća.


Na otvorenju
fotografske izložbe u Kranju sam uhvatio taj karakterni portret
posjetiteljice koji sam potom često izlagao. Slika je dobila naslov
„Galerija s gospođom“.

Zato kod
digitalne fotografije pažljivo podesite nivo bijelog – WB
, da bi ton
kože bio pravilan. Obično automatsko podešenje kod dobrog portreta nije
dostatno; posebice kod snažnih boja u prostoru ili recimo u sjeni drveća
(zeleni ton).

Perspektiva
je slijedeći važan čimbenik kod snimanja
, jer
i također kut snimanja promijeni karakter lica. Neke osobe su sprijeda vrlo
neizrazite, zato ih je bolje slikati iz profila, ili obratno. Najćešće najviše
pokažemo ako uzmemo poluprofil. Sve je ovisno od osobe do osobe, zato je uvijek
bolje napraviti više različitih portreta i odabrati onog koji najviše
odgovara portretiranom. To ima još jednu prednost.
Kod serija većeg
broja snimaka portretirani se opusti
i na taj
način imamo više mogućnosti za dobru snimku. To u dobu digitalne fotografije
niti ne predstavlja veći trošak.

Kod life-portreta
naravno osobe ne postavljamo, nego odabiremo trenutak kada osoba nezna da ju
fotografiramo ili razgovorom odvatimo pažnju od našeg rada. I ovdje vrijedi
pravilo većeg broja snimaka.


Dvostruki portret
uhvaćen na ulici u Koelnu. Canon EOS 3 i objektiv 28-135 IS

Prije nego
idemo na pojedine primjere, moram vas upozoriti na važnu činjenicu.
Bez
dozvole možemo fotografirati samo osobe iz javnog života
, kao što su
političari, glumci, umjetnici, pjevači i drugi. Snimke ne smiju biti žalosne
jer nam snimanje mogu zabraniti. Kod diskutabilnih snimaka, prije objave si
radije osigurajte dobrog odvjetnika i onoga koji će taj postupak platiti.
Naravno, možete fotografirati život iako s tim neće svi biti zadovoljni. Zato
uvijek prosudite, hoćete li nekome „stai na žulj“. Kad ste u dilemi, bolje
je pitati nego kasnije rješavati nastali događaj. Djelomično rješenje su
jaki teleobjektivi. Što ćete poslije objaviti je opet vaša stvar. Više puta
pomaže lijepa riječ i objašnjenje, dok je drugi put potreban manji honorar,
znani nam „bakšiš“, ponekad je bolje da se maknete i ne snimate. Doživio
sam sve moguće, od prijetnji do simpatičnog osmjeha.


Portret u studiu.
Hasselblad i objektiv 150 mm

Na
kraju još jedna nikako nezanemariva činjenica.

Neki portreti, ili skoro većina njih su u crno-bijeloj tehnici više
karakterni, nego u boji. Kod slikovitih ljudskosti, gdje do izražaja dolazi i
odjeća, za svakog je zanimljiviji portret u boji. Na žalost, crno-bijele
portrete rade još samo priznati fotografi, jer obično urednici od reportera
zahtjevaju boje. Današnji digitalni fotoamateri neće uskoro niti znati što je
prava crno-bijela fotografija i uglavnom ih još zanima koliko milijuna točaka
ima njihova kamera.


Portret domaćina
snimljen ispred njegove kuće. Odrezivanjem šešira sam još naglasio
lice i dijagonalu između ruke i glave.



Portretna
fotografija je vrlo širok pojam.

 

 

Prije nego zaključimo s tehnikom, spomenimo samo još nekoliko malih trikova
koji pridonose da su fotografije malo zanimljivije. Jedan od njih je upotreba
tkanina. Ne pre gustu tkaninu stavimo neposredno pred objektiv i time dobijemo
mekšu sliku. Tkaninu možemo i upotrebiti tako da ju stavimo neposredno pred
objekt koji slikamo. I na taj način su bile snimljene mnoge dobre fotografije.
Određene efekte dobijemo upotrebom različitih filtera (koji se postave pred
objektiv), a imaju manu da ih treba kupiti te da su osim za portrete malo kada
upotrebljivi.


Slika
je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i
prijateljskom ozračju.

 

Možemo se također odlučiti i za
igranje s objektivom. Tako na primjer, da pokušamo upotrebiti što manju žarišnu
duljinu (otvorena blenda) i dobijemo na portretu oštar samo nos ili oči. Možemo
se odlučiti i za to da sliku neposredno pred fotografiranje odmaknemo malo iz
fokusa. Ako smo dovoljno pažljivi, taj će postupak dočarati mekoću portreta.

 

Ako smo stvarno raspoloženi, možemo raditi i dvostruku ekspoziciju. To je u
svakom slučaju kompliciran postupak, koji često ne ispadne najbolje, ali je
vrijedan povremenog pokušaja. Izvodi se tako da dva puta osvjetlimo istu snimku
(većina fotoaparta ima funkciju koja omogućava višestruko osvjetljavanje iste
slike). Prvi puta slikamo portret onako kako bi trebao biti, a drugi puta ga
malo zamaglimo, pomaknemo. Kod drugog osvjetljavanja slike je dobro upotrebiti
malo kraće vrijeme nego što ga odredi svjetlomjer. Tako snimku donekle
podosvjetlimo i dobijemo da prva ekspozicija dođe više do izražaja. S malo
sreće nastane zanimljiva fotografija.


Slika
je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i
prijateljskom ozračju.

Kod
sadržaja portretne fotografije, najprije je potrebno zaustaviti se na problemu
odabira motiva (osobe). Možemo se odlučiti za znane nam osobe ili praktično
za bilo koga. Kod znanaca je obično problem dobiti ih pred objektiv, te uz to,
još smo ograničeni i drugim faktorima (odabir mjesta, dinamika situacije, opušteno
ozračje, …). Pored toga, kod fotografiranja znanaca postoji velika
vjerojatnost da se fotografija neće cijeniti kao takva kakva je sama po sebi,
dok je za očekivati da će „kvaliteta“ fotografije rasti sa „slavom“
osobe koja je na njoj.

S druge strane, slikanje bilo koga i nije tako jednostavno. Dogodi se da je
fotografija snimljena po skrivečki i da ljudi ne žele da se pojavi bilo gdje.
Ili možda samo teško nađemo „ljepotu“ koja je kod slavnih nešto uobičajenoga.


Dogodi
se da ljude ne žele da se fotografija snimljena po skrivečki pojavi
bilo gdje.

Pored
motiva, za dobar portret je potrebno još nekoliko stvari. Jednu smo već
spomenuli – pravo raspoloženje. Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja ako
je snmimljena u opuštenom, prijateljskom ozračju te je zbog toga važno da si
uzmemo dovoljno vremena da ga dočekamo. Pored raspoloženja, važna je također
situacija. Često se dogodi da portret slikamo zbog toga jer je okoliš takav da
ostvaruje zanimljivu igru svjetla i oblika.

 

Za zadržavanje ambijentalnog ozračja je naadasve važna upotreba raspoloživog
svjetla. (npr. mekana večernja svjetlost) i pametna upotreba bljeskalice koju
obično koristimo za doosvjetljavanje lica. Ako je osoba npr. osvjetljena sa
stražnje strane, tada su njezine crte uglavnom u sjeni. U tom primjeru nam
bljeskalica omogućava da zadržimo postojeću svjetlost dok su istovremeno
linije lica jasne i prepoznatljive.


Slika
je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i
prijateljskom ozračju.

 

 

Bljeskalica
dobro dođe kad se posvetimo očima, jednom od najvažnijih elemenata portreta.
U brojnim revijama (malo bolje kvalitete) vidimo u očima portretiranih prave
slikice (kvadratiće, kružiće, …). To se postiže upravo upotrebom
bljeskalice, odnosno refletivnih površina. Pri tome je potrebno spomenuti da
neki (komercijalni) fotografi često pretjeruju te da zato njihove fotografije
obično ispadnu uglavnom previše sterilno i beživotno. Često je naime
dovoljno samo malo svjetla u očima da portreti ožive i da oči govore o
ljudima koji su na slikama.

Sličan učinak
kao i s bljeskalicom, postižemo ako pripazimo od kuda dolazi svjetlost. Skoro
nevjerojatno je kad se u očima vidi prozor, ako naravno, svjetlost pada pod
ispravnim kutom.

Za kraj još spomenimo i jednu staru fotografsku izreku, da nema ružnih ljudi,
samo loših fotografa. U tom duhu je smisleno ne pokazati ljudima koje smo
slilkali loše fotografije (takve na kojima su ne – lijepi) i time još
doprinesemo njihovom kompleksu (i našem lošem glasu). Bolje je malo se
potruditi i naći pravi kut.


Slika
je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i
prijateljskom ozračju.


S
oko 100mm objektivom možemo slikati samo lice čovjeka i kod toga smo
još uvijek par metara udaljeni od njega.

Autor:
Pavel Koltaj, prijevod Željko Božić

Izvor:http://www.e-fotografija.com/cro/publish/index.shtml


Poslednji clanci u ovoj kategoriji:

Comments

comments

10291

Close
Podržite nas
Podržite našu stranicu klikom na Like

Facebook