Foto teme — 30/09/2010 , 60




Fotografiranje vjencanja by Zoran Mrdjenovic


Fotografisanje na umjetnoj svjetlosti

Snimanja na umjetnoj svjetlosti

Razumljivo je da ne snimamo samo po danu i sunčanom vremenu. Kad je nebo oblačno i navečer, po noći, moramo si pomoći s umjetnom rasvjetom. Za te namjene uspješno koristimo bljeskalicu za koju često kažemo i »fleš«. Naravno, bljeskalicom ne osvjetljavamo cijeli krajolik, nego samo detalj koji je u prednjem planu, koji bi bio neizražajan ili silueta. Kompaktne kamere, bilo analognog ili digitalnog tipa imaju već ugrađenu bljaskalicu, koju uključi automatika kamere ako joj se čini da je pretamno ili je predmet u prednjem planu nasuprot svjetla. I određene SLR kamere nišeg i srednjeg razreda imaju ugrađenu bljeskalicu za pripomoć kod doosvjetljavanja u slabijim svjetlosnim uvijetima. Profesionalne kamere koriste bljeskalice samo kao dodatnu opremu, gdje odabiremo snagu bljaskalice obzirom na potrebu i namjenu snimanja.

Toliko za uvod i da ne bi bilo zabune, pođimo po redu. Razlikujemo tri osnovna načina snimanja na umjetnoj svjetlosti:
–         snimanje s raspoloživom svjetlosti (svjetla u prostoru, na ulici, osvjetljene važne zgrade, itd.);
–         snimanje s bljeskalicom;
–         snimanje s reflektorima ili ateliersko snimanje.

Kod raspoložive svjetlosti možemo upotrebiti dva načina:
–         duža vremena osvjeljavanja i upotreba tronošca;
–         osjetljivijim filmovima, odnosno viša postavka osjetljivosti kod digitalnih kamera, gdje kod filma moramo računati s većom zrnatošću, a kod digitalnih s većim šumom.

Istini za volju, moram reći da se kvaliteta negativnih filmova izuzetno povećala i da je zrnatost sve manja, kod dija filmova tu nešto zaostaju. Slično kao kod digitalnih kamera. Što je novija kamera i iz višeg cjenovnog razreda, bolji su programi za otklanjanje šuma u samoj kameri. Zanimljivo je da se kod oba tipa kamera kvaliteta poveća upotrebom dodatne bljeskalice. Kao što sam već spomenuo, dija filmovi su više naklonjeni zrnatosti i zato fotografi rijetko upotrebljavaju filmove veće osjetljivosti od 100ISO. Radije koriste dodatno svjetlo, što nije teško u studiju s dobrom svjetlosnom opremom. Pored toga, ne smijemo zaboraviti da imamo dija filmove za dnevnu i umjetnu svjetlost, dok kod digitalnih kamera to rješavamo s nivoom bijelog.

Na slici 1 i 2 vidimo dvije slike istog motiva u različito doba večeri. Prvi pokazuje zgradu tik pred sumrak kad su svjetla na parkiralištu i u zgradi već upaljena. Svjetla je upravo toliko da razabiremo sve glavne detalje te je dosegnuta dubina. Druga slika je napravljena oko 22 sata, kad je bila potpuna tama. Kako je lagano kišilo, odsjajem u mokrom asfaltu sam dobio dodatnu dubinu, dok je zgrada s postojećim reflektorima lijepo osvjetljena.

Slika 1

Slika 2

I slika 3 je osvjetljena postojećom rasvjetom kod rada u tunelu. U ovom primjeru sam slikao iz mraka prema vodenom curku, naslonjen na zid tunela. Kako je bilo previše vode i blata, kameru sam stisnuo na tijelo i tako uspio s vremenom od jedne sekunde napraviti dobru snimku. Kod sve tri snimke sam koristio kameru Hasselblad.

Slika 3

Snimanje s bljeskalicama, fleševima, je posebno poglavlje. Sada kad svaka kompaktna kamera ima ugrađenu bljeskalicu za prvu pomoć kod rješavanja manjih svjetlosnih poteškoća, to može biti zavaravajuće. Mnogo puta fotoamateri zaboravljaju da te bljeskalice dohvate 2 do 3 metra, a ostalo je stvar slučaja ili pak dovoljno svjetao prostor u kojem snimamo. Kao što sam napisao, ta se bljeskalica po potrebi uključuje sama i kamera sama odredi pravilno osvjetljenje. U prirodi se ta snaga bljeska brzo izgubi te je iza prednjeg plana crna tama. U tu svrhu su napravili program za snimanje s dužim vremenom gdje nakon bljeska zatvarač ostane još neko vrijeme otvoren i omogućava prilaz svjetla iz okolice. Taj program je obično označen s mjesecom i znakom bljeska. Kod SLR kamera obično nasupi problem neodgovarajućih objektiva. Teleobjektivi ili širokokutni izvan osnovnog zooma (35 – 80mm), obično rade sjenu na motiv i šteta je tu. Zato smo prisiljeni upotrebiti dodatnu bljeskalicu, koju pričvrstimo na kameru ili ju povežemo kablom da dobijemo pravilno osvjetljenje i s drugim objektivima.

Kod ugrađenih bljeskalica ne smijemo zaboraviti da nam je na raspolaganju nekoliko načina rada: možemo ju uključiti za doosvjetljavanje sjena (oznaka fill in), funkcija predbljeska, sprečavanje efekta crvenih očiju i još ponešto. Ponovno upozoravam da treba detaljno pročitati upute da bi te programe pravilno i pravovremeno upotrijebili.

Bljeskalica je nekada u svojim počecima bila u obliku praha kojeg su ručno upalili kod same ekspozicije. To ste mogli vidjeti u starim filmovima. To je zapravo magnezijeva prašina koju i danas upotrebljavamo kod fotografiranja velikih kraških jama. Kako su se kod upotrebe prašine često događale nesreće, vrlo često manji ili veći požari, tu su prašinu izvaljali u folije i razrezali na trakice zbog veće površine. Onda su to zatvorili u bljeskajuću žarulju. Kasnije je aluminij postao zamjena za magnezij. U tom slučaju sadržaj žarulje izgori i daje svjetlost za osvjetljenje. Taj bljesak je bio bolje kontroliran i također osvjeljenje točno određeno. Mana toga je bila što je svaka žarulja bila samo za jednokratnu upotrebu. Razvoj je doveo do današnjih bljeskajućih žarulja – fleševa, gdje se inertni plin samo ionizira i užari u cijevi a ne izgori, slično kao i bljesak u prirodi. Zato ju možemo koristiti više puta. Snaga bljeska je određena tzv. brojkom vodiljom, koja nam govori koji otvor zaslona moramo upotrebiti kod koje udaljenosti od objekta. Ona je ovisna i o osjetljivosti filma, odnosno postavke osjetljivosti ISO u digitalnom aparatu.

Tako: BROJKA VODILJA = UDALJENOST X ZASLON

Ako hoćemo dobiti vrijednost otvora zaslona, jednostavno podijelimo brojku vodilju naše bljeskalice s odgovarajućom udaljenošću u metrima. Kako obično imamo bljeskalicu neposredno vezanu s kamerom i njenom elektronikom, taj račun je potreban kad moramo znati hoće li bljesak dosegnuti određeno područje. To možemo vidjeti s testnim bljeskom, koji na žalost ne vodi brigu i o objektivu i raznim dodacima na njemu (filteri, među obruči). Sada u doba digitalne fotografije je to lakše, jer nas pokusni snimak praktično ništa ne košta, te jednostavno pogledamo na ekran i ustanovimo kvalitetu snimke. Tu si još možemo pomoći i s histogramom i time skroz točno znamo da li je snimka uspjela ili ne, te ga u suprotnom primjeru korigiramo i ponovimo.

Za dokumentarno snimanje tako samo nataknemo fleš na kameru, uključimo program P i ostalo je stvar elektronike. Drugačije je ipak kod zahtjevnijih snimaka, kada kombiniramo postojeću svjetlost u prostoru i korištenje bljeskalice. Najprije moramo izmjeriti svjetlost u prostoru, pa opseg prostora i poštivati snagu bljeska, razmišljati o kompoziciji i obavezno računati. To je već »viša matematika«, koju usvojimo praksom.

Većina fotoamatera ili profesionalaca ima još klasičnu kameru s centralnim ili zatvračem sa zavjesicom. Kakav zatvarač ima vaša kamera je bitno zbog sinkronizacije vremena bljeska sa smim bljeskom. Moramo znati da bljesak traje samo tisućinku sekunde ili manje. Zato treba to vrijeme kad je zatvarač potpuno otvoren da nam bljesak osvjetli cijelu snimku. Kod centralnog zatvarača to i nije jako važno jer već ime kaže da osvjetljenje djeluje centralno. Kod zavjestastog zatvarača, zavjesice se otvaraju (vodoravno ili okomito) jedna za drugom. Ako nemamo pravo vrijeme, na snimci će biti osvjetljen samo jedan dio snimke. To vrijeme je kod klasične kamere označeno simbolom x i različit je za različite kamere. Kod određenih elektronskih kamera se pravo vrijeme uključi samo onda kad se priključi bljeskalica na kameru. Ponovno upozorenje ! Čitajte upute za kameru i bljeskalicu. Moramo znati još i to da i originalne bljeskalice određene firme nisu uvijek kompatibilne s kamerom iste firme digitalnog tipa.

Spomenuo sam već da kod posebnih snimaka sami odlučujemo kako ćemo osvjetliti. Katkad ćemo bljeskalicom samo doosvjetljavati npr. portret. Drugi puta ćemo osvjetliti glavni objekt i time ga zamrznuti u prostoru te dužim vremenom osvjetljavanja još i osvjetliti prostor oko njega. Potom imamo funkciju sinkronizacije na 1. ili 2. zavjesicu, da ostvarimo utisak gibanja, itd. Sve to zatheva pozorno proučavanje uputa i naravno dosta vježbe. Kad ustanovimo optimalne uvijete za određeni motiv, što kod digitalnih kamera možemo odmah provjeriti, zapišemo ih da ih kod sličnih primjera ne bi ponovno tražili. Kod rada s više bljeskalica napravimo cijelu shemu da bi rad bio lakši. Više o tome u slijedećim nastavku kad ću opisati rad sa studijskim bljeskalicama koje mogu uspješno nadomjestiti dovoljno snažne ručne bljeskalice. Sada si pogledajmo još dva primjera gdje sam s postojećom svjetlosti i samo jednom bljeskalicom napravio dosta uspješne snimke.

Na slici 4 sam morao snimiti različite predmete za reklamni prospekt neke trgovine. Bljeskalicu sam postavio djelomično sa strane da su predmeti plastičnije osvjetljeni. Pored toga sam uključio svjetiljku da djeluju življe i pored toga dodaje topli ton samoj slici. Ako bih uzeo prekratko vrijeme osvjetljavanja, bljesak bljeskalice bi poništio svjetlo svjetiljke. Zato bljeskalica mora osvjetliti malo plastično i cijelu kompoziciju, a kad se ugasi, žarulje imaju dovoljno vremena da pokažu svoje svjetlo (kamera Hasselblad i fleš uz upotrebu kišobrana, na desnoj strani sam još imao bijeli odbojnik za ljepše osvjetljenje sjena). Ovdje moramo posebno mjeriti lampe i posebno snagu bljeska.

Slika 4

Na slici 5 je snimka tunela za oborinsku vodu u selu San Daniele u Italiji. Tunel je dugačak 5 km i ravan, građen posebnom napravom za bušenje. Da bi osvjetlili takav tunel u čim većoj dužini, morali bi postaviti i spojiti cijelo brdo fleševa. Sve sam napravio s jednim ručnim flešom i slabim svjetlom neonki postavljenih na razmaku 50m. Bio sam tamno obučen, kameru sam stavio na stativ i uključio vrijeme B. Kako je tunel okrugao, bljeskao sam u stranu od sebe i dijagonalno u smjeru gibanja. Uzeo sam minimalni otvor zaslona i punu snagu fleša i brojio korake zbog jednakomjernog osvjetljenja.

Slika 5

Iz brojke vodilje fleša sam izračunao na koliko metara moram uključiti fleš. Na taj način sam osvjetlio cca 80 do 100m tunela u prvom planu, a ostalo je napravilo dugo vrijeme osvjetljavanja. Pri tome je važno da ne dođemo između bljeska i objektiva kamere.

Mogao bih pokazati još mnogo takvih primjera, ali neka nešto ostane za našu foto radionicu, gdje ćemo pokušati i praktično.

Autor: Oskar Karel Dolenc, prijevod Željko Božić
Izvor: http://www.e-fotografija.com/cro/publish/index.shtml


Poslednji clanci u ovoj kategoriji:

Comments

comments

6348

Close
Podržite nas
Podržite našu stranicu klikom na Like

Facebook