Digitalni fotoaparati, Foto teme — 15/12/2010 , 158




Fotografiranje vjencanja by Zoran Mrdjenovic


Fotoaparati, nabavka i uopsteno o digitaliji i filmu

Nabava fotoaparata i općenite stvari o digitaliji

 

Svatko tko se imalo zanima za fotografiju u nekom je trenutku poželio
nabaviti fotoaparat. Na žalost, ljudi u trenutku kad se odluče za nabavu opreme
rijetko imaju dovoljno tehničkog znanja potrebnog za ispravnu odluku. To znam po
sebi. Tek nedavno sam se uputio u opremu u dovoljnoj mjeri da stvorim kvalitetnu
sliku o svemu što postoji na tržištu, te o tehničkim zahtjevima za određene
vrste fotografije.

Ljudi griješe smatrajući da je za impresivne fotografije nužan “profesionalni”
fotoaparat. To je istina u nekoj mjeri, za neke vrste fotografije. Tamo gdje je
bitna estetika kadra, nijanse boje, tonalitet, ljepota prijelaza između oštrih i
neoštrih dijelova slike, trebat će vam najbolja oprema koju ste u stanju
nabaviti.





Primjer fotografije za koju je potrebna kvalitetna
oprema

 

S druge strane, postoje kadrovi kod kojih nije bitna toliko estetika same
slike, koliko ideja, kompozicija, “štos” koji slika prikazuje, dinamika
radnje. Takve slike je često moguće snimiti bilo kojim aparatom, uključujući
onaj napravljen od kartona, koji bacite kad potrošite film, ili najjeftiniji
entry-level digitalac.




Ovaj kadar snimljen je aparatom najniže klase



 

 

Budući da su cijene digitalne opreme pale u tolikoj mjeri, da praktički nema
bitne razlike u cijeni između novih filmskih i digitalnih aparata, ako u cijenu
uključimo godinu dana snimanja i razvijanja filma, u ovom ću tekstu govoriti
praktički isključivo o digitalcima. Ukoliko želite postati stvarno dobri, morate
vježbati. To znači trošenje filma, odnosno punjenje memorijske kartice. Za
razliku od punjenja kartice, trošenje filma je prilično skup sport, te tako
danas ima i te kakvog smisla koristiti digitalnu tehnologiju, pogotovo ako se
koristite računalom (u tu grupu spadaju svi koji čitaju ovaj tekst). Isto tako,
kvaliteta slike dobrih digitalaca stigla je ili prestigla ekvivalentnu filmsku
tehnologiju.

Prije odluke o nabavi opreme, preporučujem da pročitate nekoliko kvalitetnih
tekstova o fotografiji. Oprema nije nikakva zamjena za poznavanje teorije
kompozicije, svjetla, optičkih zakonitosti i, dakako, talenta za fotografiju i
dara opažanja. Tehničko znanje je iznimno bitno, jer bez njega nije moguće
proizvesti tehnički kvalitetan rezultat. Najvažnija od svega je, dakako, duhovna
dubina fotografa, koja tvori razliku između moćne fotografije koja je u stanju
ostaviti duboki dojam i dirnuti, i tehnički korektno realiziranog kiča. Cilj
nije proizvesti fotografiju koja će dobro izgledati na razglednici ili na
tapetama, nego fotografiju nad kojom će se čovjek duboko zamisliti, i kojoj će
se stalno vraćati. Dakako, jako pomaže ako je duhovno duboka fotografija još i
tehnički kvalitetno realizirana, ali nikakva količina tehničkog savršenstva ne
može biti zamjena za dubinu i duhovnu snagu koju fotograf “zamrzne” u slici. Da
bi fotograf snimio dubinu, prvo je on mora biti u stanju doživjeti, a ako čitavo
vrijeme boravi u dubokom stanju svijesti iz kojeg opaža i fotografira, to stanje
će biti zabilježeno u svemu što radi, pa i u fotografijama, a čovjek koji takve
fotografije gleda na pravi način moći će prizvati i reproducirati ta
proživljavanja gledajući fotografiju. To je najbitnija stvar koju treba uvijek
imati na umu, a priče o opremi su tek šlag na torti, nužan ali ne i dovoljan
uvijet stvaranja dojmljivih fotografija.

Neovisno o trgovačkim podjelama na “amaterske” i “profesionalne” fotoaparate,
činjenica je da profesionalnost i amaterizam imaju najmanje veze s kvalitetom
opreme, njenom primjenjivošću na određeni tip fotografije, upotrebljivošću, i
kvalitetom slike. Kao prvo, “amater” ne znači diletant, odnosno nesposobnjaković
koji klika okolo aparatom kao muha bez glave i bitno mu je jedino da su na slici
njegova cura i more u pozadini. Isto tako, “profesionalac” ne znači stručnjak.
Profesionalac je i onaj lik koji ima fotografsku radnju i slika ljude za osobne
iskaznice i putovnice, pa to ne znači da je u stanju napraviti dobru umjetničku
fotografiju. To samo znači da živi od fotografije. Isto tako, amater može biti
čovjek koji sustavno proizvodi vrhunske fotografije, ponekad čak i zaradi kakve
novce njihovom prodajom, ali za život zarađuje nečim drugim, a višak novca ulaže
u fotografiju kao hobi. Vrlo često “amateri” snimaju bolje fotografije
kvalitetnijom opremom nego profesionalci. Dakle, ako ste pomislili nešto na temu
“ja sam amater, ne treba meni vrhunski aparat za profesionalce”, to vam je
krivo. Dobri fotografi, podjednako profesionalci i napredni amateri, često imaju
nekoliko aparata različitih namjena, od džepnog idiota kojeg mogu nositi u džepu
i uslikati neki zanimljivi kadar, preko malo većeg univerzalnog, fleksibilnog
aparata koji je napravljen za sve pomalo, ali ni za što posebno, do jednog ili
čak nekoliko sustava vrhunske opreme za specijalističke zadatke, poput slikanja
pejsaža za ispis na iznimno velikim formatima. Posve je besmisleno tegliti
golemu mrcinu od aparata u neobaveznu šetnju, kad je posve jasno da u toj šetnji
naprosto nećete moći iskoristiti potencijal opreme. Čak i da naletite na
najbolji zalaz sunca, sigurno nećete sa sobom nositi stativ, a bez njega će
slika biti daleko od optimalnog. S druge strane, za interesantan gradski kadar
bit će vam dovoljno dobar i najobičniji entry-level aparat. Ali, za Boga miloga,
nemojte očekivati da ćete s tim entry level digitalcem uspjeti snimiti makro
snimak cvijeća koji će išta vrijediti. Da je to moguće, ne bih ja potrošio silne
novce na vrhunski slajd film.




Kodak EBX slajd, Minolta MD 35-70 f/3.5 macro 

Megapikseli i zoom raspon

U nedostatku pametnih kriterija, trgovci fotoaparate klasificiraju po broju
megapiksela i zoom rasponu, što je tako loš kriterij da počnem kolutati
očima kad uopće pomislim na to. Da pojasnim.

Pixel (od “picture element”, element slike), je zapravo element matrice koja
sačinjava digitalnu sliku. Digitalni senzor dijeli sliku na određeni broj
elemenata po x i y osi, a umnožak tih vrijednosti daje ukupnu dimenziju
slike u pixelima. Za sliku od 3 milijuna pixela se tako skraćeno kaže da
sadrži 3 megapixela. Više piksela treba vam ako želite izraditi slike na
većem formatu. Teško je izvući općenito pravilo, jer nisu svi pixeli
jednaki; razlikuje se kvaliteta informacije koju pixel bilježi, a ona ovisi
više o fizičkoj veličini pixela na senzoru, jer veći pikseli imaju bolji
odnos signal/šum, pa dakle daju kvalitetniju informaciju i omogućuju veće
povećanje prije nego šum postane previše napadan. Veličinu izlaza neupućeni
računaju tako što uzmu broj pixela po horizontali i vertikali, vele da im
treba rezolucija izlaza od recimo 240 DPI (točaka po inču), podijele broj
pixela na osi sa 240 i tako dobiju veličinu stranice u inčima. Takva logika
važi za aparate iz niže klase, ali aparati više klase u pikselima nose
toliko visoku kvalitetu informacije, da je tu informaciju moguće razmutiti
kvalitetnim algoritmom za povećanje slike, te tako dobiti izlazni otisak
daleko većeg formata nego bi se dalo naslutiti iz broja piksela. Jeftini
digitalac sa 4 megapiksela jedva će dati pristojan A4 otisak (21x30cm), dok
će Nikon D2H, iznimno kvalitetan SLR aparat s velikim senzorom ali također
sa 4 MP, dati kvalitetan otisak na bitno većem formatu. To s pikselima je
mutna voda i varira od aparata do aparata. Ono što je na jednom aparatu
srednja žalost, na drugom je fantastičan rezultat. Nemojte se pretjerano
veseliti kad vidite jeftini aparat od 5 MP, jer taj po svoj prilici radi
jednako dobre, odnosno loše slike kao i jeftini aparat sa 3.2 MP. S druge
strane, profi SLR aparat od 4 MP će brisati prašinu s jeftinim aparatom od
8MP. Bitna je površina senzora, a ne broj piksela. Broj piksela je tek
uvjetno bitan, u smislu da ni najbolji algoritam za interpolaciju ne može od
slike 30×20 piksela napraviti A4 otisak, da karikiram. Isto tako, trebate
ustanoviti koji je najveći format na kojem ćete ikad raditi otisak. Ako
nikad nećete raditi slike preko 15×10, sve će vam biti dobro. 3.2MP je
uglavnom dovoljno za A4 format, a za A3 će vam trebati ipak malo bolji
aparat. Igračke niže klase naime proizvode artefakte koji se pri takvim
povećanjima jako dobro vide, i za kvalitetan A3 otisak će vam trebati
digicam od 8 MP, ili SLR od 4 MP. Pretpostavljam da ovaj tekst neće čitati
previše onih koji rutinski rade otiske iznad A3 formata; oni će i sami znati
kakva je oprema potrebna za tu vrstu sporta. To je teren na kojem igraju
samo veliki igrači, gdje digitalno tijelo košta od 4500 USD pa na više. Za
takve primjene dolaze u obzir samo veliki Canoni iz serije 1, Nikon D2X, i
digitalna leđa srednjeg formata.

Što se zoom raspona tiče, on je pak posebna priča. Većina ljudi miješa zoom
i tele objektiv. Tele objektiv je onaj koji ima veliku žarišnu duljinu, i na
film, odnosno digitalni senzor, projicira sliku uhvaćenu s uskog kuta
vidljivosti, zbog čega se tele objektivi koriste za približavanje dalekih
predmeta. Širokokutni objektivi, pak, hvataju široki kut vidljivosti, kao
što im i ime govori, i koriste se kad želite da vam puno toga stane u kadar,
recimo veća grupa ljudi ili pejsaž. Na žalost, nije uobičajeno izražavati
kut objektiva u stupnjevima, nego u žarišnim duljinama objektiva kakvi se
koriste u 35mm formatu filma. To je idiotski standard, jer za svaki format
treba posebno pamtiti koliko milimetara žarišne duljine znači koliki kut
pokrivenosti, ali je jedini standard koji imamo. Dakle, na 35mm formatu
ekstremni širokokutni objektivi idu od 12-24 mm, široki kut ide od 24-40mm,
normalni raspon je od 40-70mm, a telefoto raspon od 70-300mm, nakon čega
nastupa ultra-telefoto raspon, koji je od koristi jedino ljudima koji
snimaju nogometne utakmice sa krive strane terena, te divlje životinje,
posebno ptice. Najkorisniji raspon žarišnih duljina kreće se od 35-70mm, od
laganog širokog do laganog tele raspona. Takvi objektivi su korisni za
najveći broj normalnih primjena, i kad kupujete fotoaparat na kojem ne
možete mijenjati objektive, obavezno kupite neki koji pokriva barem ovo
područje žarišnih duljina. Idealno, u praksi će vam trebati pokrivanje
žarišnih duljina od 28-200mm. Broj situacija u kojima će vam trebati nešto
izvan tog raspona moći ćete nabrojati na prste jedne ruke. Suprotno
uvriježenom mišljenju, tele objektiv vam neće trebati za snimanje golih teta
na plaži i ptica na grani. Zapravo, on će vam biti najkorisniji za stvaranje
efekta zamućene pozadine, odnosno plitke dubinske oštrine kod snimanja
portreta iz najveće blizine na kojoj objektiv još može izoštriti sliku.





Portret načinjen 135mm f/2.8 teleobjektivom 

 

Sad dolazimo do famoznog zoom raspona. Za razliku
od objektiva s fiksnom žarišnom duljinom (u engleskom žargonu “prime”),
odnosno kutem vidljivosti, većina današnjih aparata koristi slabije
kvalitetne zoom objektive, s promjenljivom žarišnom duljinom. U
usporedbi s fiksnima, oni imaju manju oštrinu, veća kromatska i
geometrijska izobličenja, veći su i teži, i imaju manju svjetlosnu moć.
Unatoč svim tim nedostacima, iznimno su omiljeni zbog svoje
fleksibilnosti, budući da omogućuju promjenu žarišne duljine u određenom
rasponu, a bez promjene objektiva. Na aparatima bez mogućnosti zamjene
objektiva to je zlatno rješenje. Raspon zoom objektiva fotografi
izražavaju u žarišnim duljinama, npr. 70-200mm. Trgovci pak koriste
besmislenu konvenciju faktora, koja nastaje kad se veća žarišna duljina
podijeli s manjom. Kad se, dakle, veli da neki aparat ima 3x zoom, to
vam ne znači apsolutno ništa, jer nije rečeno je li to 24-72mm ili
70-210mm objektiv. Ljudi uglavnom griješe misleći da veći “x” znači veće
povećanje, dok to u stvari znači veći raspon, s tim da ne znate od
koliko do koliko. Zbog toga je mudro posve ignorirati tu glupu i
besmislenu brojku, i potražiti u specifikacijama proizvođača stvarni
raspon žarišnih duljina, u 35mm ekvivalentima.


 

Svjetlosna moć

 

Da sad ne idem previše u širinu, svjetlosnu moć
određuje f-broj objektiva, odnosno najveći otvor blende. Što je taj broj
manji, veća je svjetlosna moć, odnosno moći ćete slikati pri slabijoj
svjetlosti.




Svjetlosna moć: snimljeno 50mm f/1.4 objektivom pri iznimno slabom
svjetlu

 

Za slikanje u polumraku trebat će vam barem f/2.8. Realno, dobro bi vam
došlo f/1.4, ali to nećete naći na jeftinim digitalcima. Sve iznad f/3.5
upotrebljivo je samo pri normalnom dnevnom svjetlu na otvorenom.


 

Kvaliteta slike

 

Suprotno mišljenju neupućenih, koji misle da
kvalitetu slike određuje broj megapiksela, istina je da kvalitetu slike
određuju prije svega kvaliteta objektiva i senzora. Kvalitetu senzora
najčešće možete jednostavno izmjeriti metrom, odnosno što je veći
senzor, veća je kvaliteta informacije, odnosno bolji odnos signal/šum.
Također, veći senzori u pravilu imaju bolju tonsku krivulju, dinamički
raspon, manji šum i mali milijun drugih osobina koje tvore razliku
između dobre i loše slike. Drugi, jednako bitan faktor je kvaliteta
objektiva, gdje se najčešće spominju oštrina (u stvari sposobnost
bilježenja finih detalja i nijansi boje), razina izobličenja slike, te
bokeh (jap. “boke”). Bokeh je oblik prikaza neoštrih dijelova slike; na
najvećoj je cijeni blagi, mekani bokeh, bez trzavosti i sličnih
artefakata, načinjen od krugova ili njihovih bliskih aproksimacija (a
ne, recimo, trzav i načinjen od peterokuta).


 




Dobar bokeh

 

Snimajte RAW

 

Kad kupujete aparat, ako želite maksimalnu
kvalitetu, koja je u stanju parirati filmu, kupite onaj koji je u stanju
snimati RAW datoteke, odnosno neobrađeni senzorski zapis, a ne samo
JPEG. Za to postoji nekoliko jakih razloga. Prvi je taj, što senzor
bilježi 12 bita informacije po kanalu (dakle po 12 za R, G i B), a JPEG
8. U prijevodu, RAW vam daje 4096 tonskih prijelaza po kanalu, za
razliku od JPEGa koji vam daje 256. Ako mislite da je i 256 dovoljno,
razmislite zašto na jeftinim aparatima toliko brzo “pregaraju”, odnosno
odlaze u zasićenje, svijetla područja, npr. na nebu, i zašto su boje
toliko plošne i mrtve.




Broj tonskih prijelaza ključ je plastičnosti slike

Ako pažljivo pogledate neki JPEG na kojem bi se
trebalo nalaziti puno nijansi iste boje, recimo u slici narančastog
zalaska sunca, i isključite anti-aliasing funkciju u pregledniku, vidjet
ćete da je slika iznimno posterizirana, odnosno da se sastoji od tek
nekoliko jednobojnih površina koje je softver anti-aliasing funkcijom
“slijepio” tako da se na ekranu posterizacija ne vidi previše. U
stvarnosti, detaljnost tonskih prijelaza na površinama koje se sastoje
od vrlo bliskih tonova boje (nijanse lica kod portreta, na nebu,
oblacima itd.) jedan je od najbitnijih elemenata koji tvore kvalitetnu,
živu i trodimenzionalnu sliku. Slike s loših digitalaca u usporedbi sa
kvalitetnima razlikuju se kao loš VHS snimak od vrhunski snimljenog
filma. Ako ste pogledali razliku između National Geographic reportaže i
VHS snimke nečijeg rođendana, znat ćete o čemu pričam.

Isto tako, JPEG je proizveden na temelju podataka o balansu bjeline
(white balance), color spacea (sRGB ili aRGB), kontrasta, zasićenja i
sharpeninga, da ni ne pričam o tome da je JPEG gubitni format koji
proizvodi kompresijske artefakte. Iz RAW fajla možete u kasnijoj obradi
na računalu proizvesti optimalni 16-bitni TIFF ili u manje zahtjevnim
slučajevima JPEG, ali ako ste snimali JPEG, a nešto nije optimalno,
naprosto nećete imati dovoljno materijala za korekcije u Photoshopu,
odnosno dobit ćete posteriziranu sliku. Ukoliko želite izvući maksimum
iz kvalitetnog aparata, RAW je nužnost. Ukoliko nabavite jeftini aparat,
nemojte se s tim zamarati i naprosto snimajte JPEG. Kod takvih aparata
je ionako senzor usko grlo.


 





Vrste aparata

Morat ću vas razočarati ako mislite da aparati od grupe
do grupe daju dramatično različitu kvalitetu slike. Po kriteriju slike,
postoje samo tri osnovne kategorije – consumer, prosumer i SLR. Unutar svake
od tih kategorija, svi aparati daju jednaku sliku, plus-minus pet posto, a i
tu sam puno rekao.




Karakteristika slike kakvu možete očekivati od malih digitalaca u
području blizu zasićenja

 

Izgled i ergonomija variraju, ali slike su tu negdje, razlikuju se uglavnom
jedino postavke kontrasta, zasićenja boje i umjetnog pojačavanja oštrine
(unsharp masking). Ukoliko želite stvarno estetski kvalitetne slike, s
preciznim, nježnim svilenkastim tonalitetom, koji je u stanju konkurirati
kvalitetnom filmu, slobodno zaboravite sve ispod amaterske SLR kategorije. Kad
smo to riješili, možemo nastaviti cjepidlačiti. 🙂


 

 

Entry-level kompakt

Namjena: idiot kamera za neobavezno slikanje po gradu, obiteljske snapshote bez
posebnih zahtjeva na kvalitetu. Niske su cijene i jako dobro rade posao za koji
su namijenjeni, ali pametno je takvo nešto uzeti tek kao drugi ili treći aparat
u obitelji.

Konkretni modeli: Sony
P41
, Canon
A400
(na slici),…

Veličina senzora: 4.54 x 3.42 mm (Canon) do 5.27 x 3.96 mm (Sony)

Šminkerska igračka

Namjena: igračka za curice kojima baš treba digitalac koji će im po boji pasati
uz novu majcu i cipele. Po funkcionalnosti su to entry-level kompakti, samo
skuplji zbog boljeg dizajna i kvalitetnije izrade (najčešće metal a ne
plastika).

Konkretni modeli: Olympus
Mju
(na slici), Canon
Ixus
, …

Veličina senzora: oko 5 x 4 mm

Kompakt srednje klase

 



Namjena: kvalitetno izrađena univerzalna idiot-kamera nešto šire
upotrebljivosti od entry-level kompakta.
Konkretni modeli: Sony
P-73
(na slici), …

Veličina senzora: 5.27 x 3.96 mm


Kompakt srednje klase s “manualnim kontrolama”

 

Namjena: ista kao kod prethodne kategorije, s tom razlikom što ovi aparati imaju
nekoliko mizerno izvedenih “manualnih kontrola”, zbog čega ih kupuju zagrijani
naivci koji “se žele ozbiljnije i kreativnije baviti fotografijom”. Zapravo, tim
“manualnim kontrolama”, zapravo hrpom kriptičnih i neergonomskih opcija u
menijima, ne može se napraviti ništa korisno, jer gdje elektronika nije u stanju
dobro napraviti posao, ovako implementirane “manualne” opcije neće biti od
nikakve koristi.

Konkretni modeli: Canon
A-serija
(na slici A85),

Veličina senzora: 5.27 x 3.96 mm – 7.18 x 5.32

Pseudo-SLR igračka

 

Namjena: igračka za naivce, isto kao i prethodna klasa. Pravi iste slike kao i
napredni kompakt, samo je nepotrebno veći, a zato što su komercijalisti u par
firmi zaključili da postoji dovoljan postotak naivaca koji hoće “ozbiljni”
aparat, pa su im napravili igračku koja izgledom podsjeća na stvari iz više
klase.

Konkretni modeli: Minolta Z-serija (na slici Z-3), Fuji
S5500
,…

Veličina senzora: oko 5 x 4 mm

Kompakt-prosumer

 

Namjena: fini, dobro napravljeni aparati koji daju najbolje slike u klasi ispod
SLR. Imaju najbolju optiku i senzore u klasi, najbolje odabran raspon žarišnih
duljina objektiva (to su uglavnom jedini aparati u klasi koji imaju pristojni
široki kut, a što je za tu klasu najbitnije). Veličina senzora je kao u
prethodnim klasama, ali upotrebljivi širokokutni objektiv opravdava smještanje u
zasebnu klasu.

Konkretni modeli: Canon
S-serija
(na slici S-70), Sony
DSC-V3

Veličina senzora: 7.18 x 5.32 mm

Pseudo-SLR prosumer

 

Namjena: isto kao i kompakt-prosumer, s tom razlikom što ovi koriste ergonomska
dostignuća SLR aparata, a ne rangefinder aparata (kao prethodna klasa). Od SLR
aparata se razlikuju prije svega po manjem senzoru, nemogućnosti promjene
objektiva i LCD ekranu u tražilu, umjesto sklopa pentaprizme i zrcala. Rade
najbolje slike koje je uopće moguće napraviti s tako malim senzorom, 8 MP modeli
mogu napraviti pristojan A3 otisak, prilagodljivost im je velika, imaju sve
manualne kontrole koje su fotografu potrebne u bilo kojim uvjetima, a neki
modeli imaju čak i anti-vibracijski sklop koji daje dvije blende fore kod
držanja iz ruke.





Snimljeno digitalcem prosumer klase


 

Ukoliko čovjek ne želi mijenjati objektive, ovo je vjerojatno najbolji izbor.
Ovakav aparat je dovoljno univerzalan da bih ga preporučio kao jedini aparat
ozbiljnog fotografa. Dubinska oštrina im je još uvijek prevelika u odnosu na SLR
aparate (zbog manjeg senzora), tako da neke efekte nećete moći samo tako
isfurati, ali za većinu stvari ovi aparati su san snova, pogotovo imajući na umu
da su SLR aparati veliki kompromis po pitanju mase i dimenzija. Ukratko, ovo
više nisu igračke nego pravi fotoaparati.

Konkretni modeli: Minolta
A2
(na slici), Panasonic
DMC-FZ20
(pročitajte i ovo), Olympus
C-8080
,Canon
Pro-1
, Sony
DSC-F828
, …

Veličina senzora: 8.8 x 6.6 mm osim Panasonica (5 x 4 mm)

Amaterski SLR (Single-Lens Reflex, zrcalno-refleksni)

Namjena: ozbiljni aparat za ljude koji žele maksimalnu kvalitetu slike, a ne da
im se dati puno novaca za aparat, pa su spremni na određene kompromise glede
brzine rada, kvalitete izrade, ergonomije i egzotičnih mogućnosti koje većini
neće nikada trebati. Kvaliteta slike u toj klasi je beskompromisna. To znači da
za bilo koliko više novaca nećete dobiti kvalitetniju sliku, u smislu estetskog
dojma, tonaliteta itd, nego samo veći maksimalni format ispisa. Naravno, treba
imati u vidu da ovdje aparat doduše u pravilu dolazi s kit objektivom, ali taj
objektiv nije neka sreća, tako da će trebati izdvojiti novaca za neki
kvalitetniji u srednjem rasponu, i barem još jedan u tele-portretnom rasponu,
što će podići cijenu u dovoljnoj mjeri da se normalnom čovjeku počne vrtjeti u
glavi. Dobra vijest je da čovjek može opremu kupovati malo po malo, a ne sve
odjednom. Trebat će vam dobar zoom objektiv srednjeg raspona (28-80mm ekviv.),
dobar objektiv tele-raspona i eventualno 100mm f/2.8 makro objektiv, ovisno o
potrebama. Kasnije ćete poželjeti još i ekstremni širokokutni objektiv, i tako
dalje.

Konkretni modeli: Canon
EOS 300d
(na slici), Olympus
E-300
, Nikon
D-70
, Pentax
*ist DS
.

Veličina senzora: od 18 x 13.5 mm do 23.7 x 15.7 mm. Uočite da je najmanji
senzor u ovoj klasi dvostruko veći od najvećeg u prosumer klasi.

Poluprofesionalni SLR sustav

 


Namjena: sve isto kao i za prethodnu kategoriju – kvaliteta slike je identična.
Razlika je u većoj kvaliteti izrade, brzini rada, egzotičnim opcijama, itd. Te
stvari nisu toliko nebitne koliko se na prvi pogled čini, recimo spor aparat zna
tako frustrirati fotografa koji pokušava uhvatiti nešto što se kreće ili
mijenja, a aparat ga usporava ili potpuno blokira, da će većina ljudi drage
volje izdvojiti više novca za brže i bolje napravljeno tijelo.

Konkretni modeli: Olympus
E-1
(na slici čitav E-sistem; da,
prije ili kasnije ćete kupiti svu tu kramu:), Canon
EOS
20d
, Minolta
Dynax 7d
, Pentax
*ist D
, Nikon
D100
(uskoro stiže novi
model),…

Veličina senzora: od 18 x 13.5 mm do 23.7 x 15.7 mm

Profesionalni SLR sustav

Namjena: za ljude kojima nije teško tegliti ogromnu, tešku ciglu oko vrata, a
samo zato što je napravljena dovoljno čvrsto da preživi prosječni rat ili
elementarnu nepogodu (što su, nemojmo se zavaravati, doista uvjeti u kojima
snimaju neke vrste profesionalaca; takvi profesionalci tu i tamo poginu
obavljajući zadatak u Iraku ili Zapadnoj obali), dovoljno brza da smrzne pticu u
letu, mlazni avion ili zaigranog klinca, i dovoljne rezolucije za napraviti
otisak koji se u nuždi da razvući do A0, i pritom ne pitaju koliko košta. A
košta, jao majko.

Konkretni modeli: Canon
1D MkII
i 1Ds
MkII
, Nikon
D2X
(na slici Nikon pro sustav).

Veličina senzora: do 36×24 mm

 

Najbolje što postoji

 



Namjena: Da vam treba takvo nešto, ne biste čitali ovaj tekst. 🙂 Za
profesionalne modne fotografe, studije koji se bave komercijalnom fotografijom
proizvoda, ljude koji žive od prodaje metar sa metar i pol printova muzejima i
bogatim pojedincima koji žele na zidu imati fotografije koje će prosječni
gledatelj zamijeniti za dobro oprano prozorsko staklo. Cijene sustava se kreću
oko 30000 USD, od čega većina odlazi na digitalna leđa.

Trenutna high-end klasa se sastoji od 645 sustava srednjeg formata i digitalnih
leđa. Na slici:
Contax-Zeiss
sustav
s Phase
One P25
digitalnim leđima.

Veličina senzora: 48.9 x 36.7 mm

Film i digitalija – što je bolje?

O tome ponešto govori činjenica da su gotovo sve slike, kojima sam ilustrirao
poantu, snimljene na film i odskenirane razmjerno kvalitetnim skenerom.




I digitalija konja za trku imade: Olympus E-1 digitalni SLR, 800 ASA, low
key tonalitet
 


S jedne strane, to je stoga što sam tek nedavno nabavio
digitalac dovoljno dobar da može snimati slične stvari, pa tako naprosto nemam
dovoljno snimljenih fotografija adekvatne kvalitete. S druge strane, film ima
određenu dopadljivost, suptilnu estetiku i “aromu”, koju ispolirane slike s
digitalaca naprosto nemaju, i to je neporeciva činjenica. S treće strane, dobri
SLR digitalci imaju čistoću i jasnoću slike kakvu 35mm film ne može ni sanjati,
a sposobnost bilježenja detalja im je ista.




Kristalna čistoća digitalne slike: Olympus E-1

Naravno da je film uvijek moguće odskenirati na većoj
rezoluciji, sve do molekula emulzije pod elektronskim mikroskopom, ali stvarna
informacija se gubi već razmjerno brzo, slika je sve manje oštra, i umjesto
detalja gledamo obojene mrlje. Takvo skeniranje pretjeranom rezolucijom
ekvivalentno je povećanju digitalne slike interpolacijskim algoritmom, a
mjerenja pokazuju da digitalni SLR rezolucije 4-6 MP daje vrlo slične rezultate
kao kvalitetan sken kvalitetnog 35 mm filma. Također, neće svaka filmska
emulzija dati jednako dobre rezultate, ali ako uspoređujemo iznimno kvalitetan
Kodak ili Fuji slajd (diapozitiv) film s kvalitetnim digitalcem, rezultati će
biti tu negdje, s tom razlikom da ćete iskrvariti novce snimajući na takav film.
Ja sam za godinu dana na film i razvijanje potrošio novaca koliko sam platio
digitalni SLR, pa si možete misliti. Ako nemate novaca odjednom, ali imate malo
po malo, slobodno snimajte film. Kvaliteta koju ćete dobiti sa starim SLR
filmskim aparatom iz osamdesetih, s dobrim starim objektivom, i s kvalitetnim
slajdom (npr. Fuji Sensia), bit će usporediva s onim što biste dobili sa novim,
skupim digitalcem. Osim toga, stare manualne objektive možete dobiti u
bescjenje, a novi autofokus objektivi koštaju kao da su od zlata, a budući da je
objektiv uz film najbitnija stvar za kvalitetu slike, i dalje ima puno smisla
nabaviti hrpu jeftine stare krame, napraviti cjeloviti sustav, i snimati film.
Takav sustav ćete sastaviti za onoliko novaca koliko bi vas koštao prosječni
kompaktni digitalac, čije slike se u usporedbi mogu sakriti u podrum. Najgora
stvar koju možete napraviti je kupiti digitalni SLR, i na njega staviti nekakav
jeftini šrot objektiv zato što ste potrošili sve novce na tijelo. Ako si niste u
stanju kupiti barem jedan kvalitetan objektiv, uopće se nemojte upuštati u to.
Radije si kupite kompaktni digitalac, ili snimajte film. Novu filmsku opremu
nema smisla kupovati, budući da je po cijeni tu negdje s digitalnom, ali polovnu
filmsku opremu, ponekad iznimno visoke kvalitete, možete dobiti u bescjenje.
Minolta MD 35-70 f/3.5, moj omiljeni standardni objektiv s kojim sam snimio
većinu fotografija, možete nabaviti praktički u bescjenje. Isto važi i za
svjetlosno moćne 50mm objektive, koji su u pravilu najjeftiniji. Ako hoćete
kvalitetu, navucite si doma hrpu stare krame iz osamdesetih godina, kupite
najnoviji, najkvalitetniji film, dajte da vam kod razvijanja u labu to
odskeniraju na CD, i ako znate slikati, dobit ćete rezultate daleko bolje od
onoga što će biti u stanju snimiti netko tko je kupio digitalno tijelo i jeftini
objektiv, s kojim ne može praktički ništa. To sam ja napravio, i snimao sam film
sve dok digitalci nisu dovoljno pojeftinili da mogu kupiti pravu stvar a da baš
ne dam sve novce na aparat. Ako ste sigurni da ćete snimati malo filma, a želite
maksimalnu kvalitetu, možete napraviti radikalan potez i na tržištu stare krame
nabaviti jeftinu Mamiyu srednjeg formata, recimo 6×7, sa standardnim objektivom,
i snimati 120 film. Ta stvar je u stanju raditi takve otiske A3 formata, da će
ljudima oči ispasti na pod. Naravno, ako ne znate slikati, dobit ćete jedino
šrot sliku jako velikog formata, ništa drugo.

Jedna vrlo smislena opcija se sastoji od kupovine digitalnog tijela na koje je
moguće staviti stare objektive s manualnim fokusom, a bez gubitka mjerenja
svjetla. Najbolja opcija za takvo nešto je Pentax *ist D tijelo, na koje idu svi
stari Pentax objektivi, koje je moguće naći za jeftine novce. Navodno je istu
stvar moguće napraviti s Olympusom E1, za koji postoje adapteri za staru OM
seriju objektiva, te razne objektive drugih proizvođača, a koji se mogu naći u
bescjenje po
e-bayu i
sličnim sajmovima stare krame. Što se tiče starih objektiva, treba imati u vidu
sljedeće. Određene vrste objektiva tek su nedavno dostigle tehnološku zrelost;
tek nedavno je postalo moguće napraviti stvarno dobar tele objektiv. Stariji
telci nisu toliko oštri i korigirani, ali svejedno znaju biti dobri. Isto tako,
zoom objektivi su se jako razvili u novije vrijeme, tako da stari zoom objektivi
najčešće ne mogu parirati onima novije generacije, uz nekoliko časnih iznimaka.
S druge strane, prime objektivi srednjeg (50mm), širokog (24-35mm) i portretnog
tele raspona (85mm) dostigli su zrelost u trenutku kad su razvijeni kvalitetni
antirefleksivni premazi (tu je uvijek prednjačila Minolta). Zbog toga nije
pretjerano pametno kupovati jako stare objektive, ali oni iz osamdesetih godina
znaju biti čak i bolji od onoga što ćete danas naći u visokoj klasi razvikanih
proizvođača. Stari manualni objektivi Minolte, Pentaxa, Olympusa, Nikona i
Canona ne zaostaju po kvaliteti za novim, izuzetno skupim objektivima, i ukoliko
ste spremni žrtvovati autofokus, to će vam biti zlatno rješenje. Ja takve stvari
od milja zovem “krama”, ali ta krama zna biti staklo apsolutno perfektne
kvalitete, jer je u tim sferama tehnološki “napredak” uglavnom išao u smjeru
iznalaženja načina da se maksimalno uštedi na materijalu i izradi te pojeftini
proces proizvodnje. Osamdesetih godina su proizvođači naučili napraviti najbolje
muticoating antirefleksivne premaze, kvalitetnu mehaniku objektiva od mjedi ili
aluminija, i konstrukciju koja je napravljena da izdrži sto godina. Od tada,
gledaju uglavnom kako će napraviti što tanji i jeftiniji premaz optike a da se
ljudi ne bune previše, kako će zamijeniti staklo i aluminij plastikom, i tako
dalje. 50mm f/1.4 Rokkor objektiv iz ranih osamdesetih jednako je optički
kvalitetan (ili bolji) u usporedbi s modernim Canon EF 50mm f/1.4 objektivom,
jedino što nema autofokus i napravljen je kako spada, a ne od plastike. Naravno,
novi Canon košta onoliko dolara koliko stara Minolta košta kuna, ali i jedan i
drugi rade slike iste kvalitete. Štoviše, navodno su neki od tih starih
objektiva čak i bolji od stvari u modernoj ponudi, recimo Olympus OM 50mm f/2
macro, za koji kruže glasine da je najbolji objektiv uopće. Svojedobno sam
pročitao dobru izjavu da tamo gdje se prije koristio metal, sad se koristi
plastika, a tamo gdje se nekad koristila plastika, sad se koristi karton. U tome
ima puno istine, i imajte na umu da bi stari objektiv koji na sajmu krame možete
dobiti za stotinjak kuna koštao tisuću dolara da ga netko napravi novog, i
prodavao bi se kao teška ezoterija. Ali koji puta je stara krama doista samo
stara krama, i ponekad je tehnologija stvarno išla u pozitivnom smjeru, tako da
i to imajte na umu. Nemojte se povoditi za debilizmom potrošačkog društva i
kupovati sve i svašta, nego se kao svi pametni ljudi dobro informirajte i
obrazujte prije nego nekome date novce. Isto tako, nemojte biti naivni i
vjerovati u različite mitske priče o legendarnim markama poput Leice i Zeissa.
Te firme rade dobre objektive, ponekad jako dobre, ali isto važi i za druge
firme. Leica nije znala napraviti pristojni fotoaparat i premaz objektiva dok
joj Minolta nije objasnila kako se to radi, a precijenjeni Leica Vario-Elmar
35-70mm f/3.5 je zapravo isti objektiv kao i Minolta MD 35-70 f73.5. Leica košta
deset puta više ako ste dovoljno naivni i bedasti da platite naljepnicu s
imenom. Sve je to uglavnom tu negdje. Svaki proizvođač ima dragulja i smeća, ne
postoji jedna firma koja radi sve dobro, ili jedna koja radi sve loše. Čut ćete
svakakvih bedastoća na temu da vam treba Leica Summicron objektiv za praviti
dobre slike, ali činjenica je da je 50mm Pentax jednako dobar, a 50mm Olympus
bolji. Svi ti objektivi su manje-više slične konstrukcije, recimo 50mm objektive
svi prave po Zeiss nacrtima s početka prošlog stoljeća, po Tessar i Planar
konstrukciji. Planar objektiv (50mm f/1.4) od Minolte, Canona, Leice, Nikona ili
bilo koga drugog je ista stvar, jedine razlike će se vidjeti u tome koliko je
dobro napravljena blenda (više listova je bolje), i koliko su dobri
antirefleksivni premazi. Sve ostalo je mitologija namijenjena pražnjenju
novčanika onih koji imaju više para nego mozga. Unutar istog formata, svi
poznati proizvođači prave iste objektive, a priče o ogromnim prednostima jednog
nad drugima su gluposti. Ako hoćete stvarno veću kvalitetu, prijeđite na veći
format. Prosječna jeftina krama srednjeg formata (čitaj: prastara Mamiya ili
Bronica) obrisat će pod s ekstremnom ezoterijom 35mm formata (čitaj: Leica ili
Zeiss). Varijacija na temu toga su Zeiss, Schneider, Leica i kakvi sve ne
objektivi na igračkama od kompaktnih digitalaca. Budite realni: kad Zeiss pravi
objektive za Sony, to radi zato što je netko iz Sonyja došao u Zeiss i rekao
“slušajte dečki, vi imate uglednu marku, ako stavimo vaše ime na našu plastiku,
svi skupa ćemo zaraditi više novaca, a vi ćete na digcamovima okrenuti više
novaca za šest mjeseci nego ste okrenuli s vrhunskom optikom u zadnjih deset
godina”, na što je uprava Zeissa odgovorila “super, zašto ne”. Kvaliteta svih
tih stvarčica je ista, svi rade iste slike kvalitete ograničene formatom i
karakteristikom senzora, te proizvodnim specifikacijama optike.

 



Sony profesionalna studijska kamera od 110000 dolara

 

 



Panasonic profesionalna studijska kamera od 70000 dolara

Kao da Sony ne zna napraviti objektiv, nego bi mu
trebao Zeiss. Sony je desetljećima pekao zanat na odličnim video kamerama koje
metu pod s ovim malim digitalcima. Isto važi i za Panasonic, kojemu za izradu
objektiva Leica treba kao ribi bicikl. To su sve propagandni štosevi namijenjeni
stvaranju mutne vode u kojoj se naivci upecaju.

Linkovi

Ukoliko vas takve stvari zanimaju, bez daljnjeg je korisno
pročitati tekstove koje su pisali fotografi koji ili koriste, ili ocjenjuju
različitu opremu, ili pak pišu o fotografskim stilovima, načinima realizacije
određenih stvari, itd.


Luminous Landscape
je web
Michaela Reichmanna, profesionalnog fotografa koji zna što govori i čija su
opažanja u pravilu identična mojima. Kad on veli da nešto valja ili ne valja,
onda možete slobodno smatrati da je to tako, kraj priče. Budući da on
fotoaparate koristi za slikanje, a ne za držanje u vitrini i pokazivanje
prijateljima u salonskim uvjetima, ono što on primjeti u praksi bit će isto ono,
što ćete i vi primjetiti ako fotoaparat, ne daj Bože, odnesete na teren i s njim
cijeli dan slikate. Obavezno pogledajte tekstove iz “Understanding…” serije,
tamo čete naučiti većinu onoga što vam treba za solidno razumijevanje
fotografskih termina, osnova optike, digitalne obrade itd.


Photo.net
je umjereno ozbiljan
fotografski site. Tamo ćete naći svega i svačega, od tekstova o fotografiji,
preko foto galerija do recenzija opreme. Tekstovi o fotografiji su dosta stari,
i pisani u ranoj fazi razvoja digitalne fotografije, kad je film imao nedostižnu
prednost, a digitalci su bili uglavnom igračke i kuriozitet, tako da se
podrazumijevalo da za kvalitetne snimke trebate koristiti film. U međuvremenu se
dosta toga promijenilo, a trenutno stanje najbolje odražava Luminous Landscape,
čiji vlasnik živi na probojnoj oštrici tehnologije i uvijek ima najbolju opremu.


Dpreview
je mjesto na kojem ćete
naći najviše podataka o raznim vrstama digitalaca. Budući da se aparati
ocjenjuju u studijskim uvjetima, uzmite to sve skupa sa zrnom soli, i čisto kao
orijentaciju. Ljudi koji tamo pišu najčešće nisu fotografi, nego potrošači
opreme, i stvari koje tamo pročitate rijetko imaju veze s onim što ćete otkriti
kao realno stanje na terenu, odnosno gledajući kvalitetan otisak na papiru. To
je site za pikselaše koji gledaju sliku pod 100% povećanjem i nikad im ništa
nije dovoljno dobro, a za većinu stvarno korisnih i relevantnih stvari tamo
nikad nećete čuti.

Autor: Danijel Turina
Izvor:http://www.danijel.org/
Napomena: Tekst i fotografije na ovoj stranici, ukoliko nije eksplicitno navedeno drugačije, jeCopyright © Danijel Turina, Sva prava pridržana.
Nijedan dio ovog websitea nije dopušteno reproducirati bez prethodnog pismenog dopuštenja autora.


Poslednji clanci u ovoj kategoriji:

Comments

comments

29724

Close
Podržite nas
Podržite našu stranicu klikom na Like

Facebook